Humanitarna akcija

Sep 22 2015

Kako nečija sreća zna do suza da dirne dušu - ne biste vjerovali. Mi oplakasmo, što zbog težine situacije u kojoj smo zatekli malu Seminu i njenog vrijednog, skoro slijepog djeda, što zbog njene radosti zbog bicikla, poklona a i gostiju. Semina i djed žive sami u kući...ma nije to kuća, nije ni mutvak. To je kućerak od dvije prostorije, bez vode, struje, pod nogama kvrgavi, škriputavi pod. Semina pita "Ima li igračaka? Jesam li ja to vidjela lak? Ko ste vi?" Uđe, istrči da se provoza, vrati se, pa kad vidi djeda uplakana, zaplače i sama, baci se oko djedova pasa, rasplače i nas. Boje se. Oboje. Boje se da ih ne rastave "oni iz socijalnog". Ne boje se još jedne hladne zime, gladi, bolesti, boje se rastanka. Komšije Damir i Sanela, te njihov dječačić, dočekuju goste, primaju bajramluke, nude sprat kuće...vele borit će se za njih...vele i da ih komšiluk često nahrani...Oko njih su dobri ljudi. Zahvaljuju učenicima naše škole, svima...Vjeruju u humanost i Boga. Kada smo unijeli kese, poklone, predali bicikl i donaciju u vrijednosti 150 KM, zahvaljuju, pričaju o planovima. Kuća (ica) će se ubrzo početi praviti, želja svih je da bude gotova do zime...vjeruju da će uspjeti. Vjerujemo i mi. Dok ima dobrih ljudi, dok ima onih koji će pričati, biti svijeća vodilja u mraku...bit će i akcija i kuća. Mi, ja, plakasmo! Ipak na kraju dana, mislim na svu dobru djecu Hemijske škole koji su imali sluha, volje i želje da pomognu. Hvala svima koji su na bilo koji način doprinijeli da još jedna humana akcija uspije. Hvala Emir Imširović, Safeta Mašić, Ramiza Bećirović, Adem Dautbasic, Erna Ćosićkić na novčanim donacijama. Hvala mojim divnim đacima koji su pokazali veliko srce.

Humanitarna akcija