Učenici Hemijske škole iz Tuzle okončali projekt Latinska ćuprija

• 
• 

Details

Vi samo mislite da smo bili u Geteborgu, u Švedskoj!

Iako veoma umorna i tužna zbog tragedije djece koja su se vraćala sa, isto tako neke razmjene, kao i mi, a nakon mjeseci planiranja, dopisivanja sa SHL-om, Tifom, nakon sati i sati provedenih za računarom,

nakon realiziranja projekta Latinska ćuprija, ne mogu da se oslobodim misli da ono što nije zapisano da se nije ni desilo. Puno toga se desilo, puno uspomena donesosmo, puno pitanja dođe do nas: gdje smo bili? otkud? kako? ko nam je dao sredstva? šta smo radili?

Šta da vam kažem, da vam kažem da razbijasmo predrasude, promovisasmo domovinu, učismo, radismo, ali i uživasmo u prekrasnom Geteborgu. Zaključismo da je svijet čarobna kutija, a u njoj najveće srce bosansko. Zaključismo, moje kolege Arif i Alma, Tifa, roditelji i ja, da su naša djeca dar od Boga, da zbog njih vrijedi sve, oni su ono naše svjetlo na kraju tunela. Zbog njih moramo biti kreativni, imati energiju i ići naprijed. Zbog njih, i s njima, vrijedi san sanjati.

Ipak, ima i druga dimenzija ovog projekta. Vidjeli smo mnogo arhitektonskih atrakcija, muzeja, gledali smo u kosmos, jeli kinesku, tursku i iransku hranu...sve novine za djecu male zemlje balkanske. Ipak... Djeca, a i mi odrasli, smo za ovih 7 dana naučili više nego što ih možemo naučiti za godinu i više u ovakvom društvu i ovakvom sistemu. Učili smo su o ljudskosti, značaju obrazovanja, neophodnosti postavljanja cilja pred sebe i druge. Učili smo o različitosti, PRAVOJ različitosti onoj koja podrazumijeva 50-60 nacija na jednom mjestu, u jednom gradu, koja podrazumijeva sve rase svijeta na jednom mjestu (ne ovoj našoj koju rabe kako kome zatreba). Učili smo o toleranciji, uvažavanju drugih i drugačijih. Učili o pravima na maternji jezik, život, rad. Upoređivasmo i nalizirasmo pojave. Ovdje nam ”normalno”, ne bunimo se, ne borimo protiv segregacije Roma, protiv uskraćivanja prava na maternji jezik djeci Konjević Polja i Vrbanjaca, ”normalno” nam mnogo toga ”nenormalnog i nemoralnog” ...Bijaše nam sasvim uredu čuti da Švedska vlada izdvoji 100 miliona kruna za nastavu maternjeg jezika useljeničkih grupa. Bijaše nam zanimljivo da je 7 milijardi kruna budžet Zavoda za zapošljavanje..ali bijaše nam ”normalno” i kada pročitasmo vijest iz Bosne da su ”skupštinari” sebi povećali primanja istih onih dana kada su rekli da nema para za jednokratnu pomoć gladnim radnicima...Čudne su ove normale, mišljah. Najnormalnije od svega nam bijaše ogromno srce bosansko, srce onih ljudi koji su otrgnuti iz domovine prije 20 godina. Bijaše nam normalna njihova suusretljivost, ljubaznost, gostoljubivost. Ugostiše nas Bosanci i Hercegovci, a i ”tamo neki Šveđani”, i više i bolje, nego što bi najrođeniji. Smjestismo se u njihova srca i bijaše nam lijepo, toplo kao da su tračak bosanskog sunca i bosanskog neba tamo uzgojili, kao da su i cijelu Švedsku svojim prisustvom oplemenili. Toliko lijepo da posljednji pogledi, pozdravi i zagrljaji bijahu okupani suzama, zakletvama da je ovaj rastanak samo doviđenja. Bijaše nam normalno da na večeri kod Šveđanke Kristine slušamo Himzu Polovinu (iako ona ne zna o čemu sevdah pjeva, samo osjeća da dušu izlijeva)...
Eto tu smo bili. Ne u Geteborgu, ne u Švedskoj, nego u okrilju srca bosanskog.