• 
• 

Details

Na osnovu usvojenog Programa obilježavanja 29.godišnjice smrti Brigadnog generala Hajrudina Mešića, Upravni odbor BZK „Preporod“ Teočak u suradnji sa općinom Teočak, objavilo je konkurs za najbolji literarni rad na temu „Kapetan Hajro, naš osmijeh i naša suza“, gdje smo mi uzeli učešće i osvojili drugo mjesto. Učenica Elmina Kamerić Ia je osvojila nagradu a mentor joj je bila mr.sc. Sanela Tučić, prof.

Kapetan Hajro, naš osmijeh i naša suza

Odrasla sam sa pričama o velikom i hrabrom kapetanu Hajri. Ne samo ja, već svako dijete iz Teočaka može potvrditi istu stvar.

Teočak je malehno mjesto na obroncima planine Majevice, na čijem tlu je otisnut krvavi pečat, neizbrisiv trag herojstva, sloge, snage i spasilačke misije velikog kapetana Hajre. Vrelom krvi ispisane stranice naše novije historije svjedoče o izvrsnom vojnom strategu kakav je bio kapetan Hajro. Također, pored svega toga kapetan je bio skroman i plemenit čovjek, što može potvrditi svaka osoba koja ga je upoznala i popričala s njim par riječi. To je kapetan koji u prvim danima rata nije imao neku vojnu opremu, najnovije oružje niti zračnu podršku, nego odanost golobradih mladića u iscijepanim patikama, srčanu zakletvu i podršku mojih, ali i ostalih djedova, amidža i očeva Teočaka. Ljudi koji su se borili rame uz rame s njim, kao i on, imali su svoje mjesto u iskrenim dovama naših majki i nena. Njegovo najsnažnije oružje je bila upravo ta nepokolebljiva vjera, odanost njegovog naroda i iskrena nakana da pomogne i spasi svoju zemlju, a i narod od neprijatelja. Zajedno sa svojim saborcima kapetan Hajro je utjerivao strah u kosti daleko bolje vojno opremljenom neprijatelju. S tim da su se nizale naše pobjede poput bisera na ogrlici, ali nažalost i porazi. Često Teočani znaju reći da osmijeh kapetana Hajre živi u njima. Njegov osmijeh je na usnama Teočana koji su ostali čestit i pouzdan narodi, uvijek spreman pomoći. Kapetan Hajro krije se u našem blagom osmijehu i riječima kada s ponosom kažemo da smo iz Teočaka. Mjesec oktobar je uvijek mjesec tuge, mjesec suza svakog stanovnika Teočaka ili bilo kojeg drugog čovjeka koji ga je poznavao. U tim oktobarskim, studenim i kišnim danima satkane su suze, uzdasi i najiskrenije molitve. I mi mladi koji ga nismo poznavali osjećamo tugu za njegovim odsustvom. Trnci prođu kroz tijelo svaki put kad neko prepričava njegove doživljaje, suze same naviru na oči kao da su u okovima pa silno žele izaći van, da oplakuju našeg kapetana. Ponekad, i ja poželim da proživim te užašne trenutke, samo da bih na kraju upoznala kapetana Hajru uživo. Na to mi moja nena koja je izgubila sina u ratu kaže: “Gluho i ćoravo bilo drago dijete, ne zamišljaj to. Da nam nije bilo Hajre, ne bi ni mi bili živi. Ne ponovilo se nikad više.”

Kapetan Hajro, uistinu živi i živjet će u svakom mirisnom jutru osvanulom u Teočaku. On je ponos, suze i osmijeh cijelog Teočaka. To je čovjek koji je svom svojom pojavom zaslužio da se zove herojem naroda.

Elmina Kamerić Ia