Ambasadori bez portfelja, službenih automobila, visokih naknada, pomoćnika i skupih „igračaka“

Mar 27 2015

Vidikovac Geteborg

Ambasadori bez portfelja, službenih automobila i skupih "igračaka"

Toliko je emocija, slika i uspomena da me strah objaviti ovaj dnevnik iz jednostavnog razloga da ću izostavivši jedan djelić ove prekrasne puzzle prijateljstva narušiti osjećaj ponosa...

Ambasadori bez portfelja, službenih automobila, visokih naknada, pomoćnika i skupih „igračaka“

    Toliko je emocija, slika i uspomena da me strah objaviti ovaj dnevnik iz jednostavnog razloga da ću izostavivši jedan djelić ove prekrasne puzzle prijateljstva narušiti osjećaj ponosa, vjere i vizije koju izgradih sa svojim učenicima, djecom iz Švedske, kolegama i prijateljima okupljenim oko ovoga projekta, projekta Latinska ćuprija. S druge strane, radost čitanja, uređivanja i pisanja mi mute suze u očima pri pomisli da se ista ovakva jedna grupa djece vraćala iz Španije, vraćala s puno ljubavi, novih slika i s novim prijateljstvima, grupa koja nije imala priliku i nikad je neće imati, svojim vršnjacima ispričati o novim horizontima. Ipak, što nije napisano, nije se ni desilo...a i poželjeh „ovim našim gore“ dati lekciju kako to djeca i pravi bosnoljubi rade, kako se radi posao ambasadora, kako se predstavlja domovina.

16.mart. Ponedjeljak. Dan pred polazak

 Došlo je vrijeme uzvratne posjete u projektu Latinska ćuprija. Letimo za Geteborg. 36 učenika i nas troje odrasli. Pritisak je ogroman, previše je pitanja, planova, previše je dokumentacije koju moram pripremiti. Za vikend sam napravila listu. Dvadeset i tri stavke su na njoj:  još jednom provjeriti imaju li sva djeca urednu dokumentaciju, trebaju li još kakvu pomoć, obezbijediti putno-zdravstveno osiguranje, provjeriti kakve torbe nose da ispoštujemo pravila avionskog prijevoza, pronaći i skupiti adekvatne poklone za naše prijatelje u Švedskoj, naći afirmativne časopise, afiše, knjige...Mnogo je toga. Sretnom me čini što od Udruženja Bosona dobih 25 primjeraka knjige Žene srednjovjekovne Bosne, ponijet ću ih i učiti druge o srednjovjekovnoj Bosni. Tu su i monografije Tuzlaland (dar Printkoma), zemljani sudići, podmetači, turistički vodiči... Hm, kako li će sve stati u torbu. Pitanja samo stižu u inbox na fb profilu, od učenika, roditelja, naših domaćina... Samo da s hajrom krenemo.

17.mart. Utorak. Dan polaska.

Poranih, već u 6 sati bijah budna. Torbe su spremne, dokumentacija 10 puta pregledana. Karte čekirane i isprintane. U školi, djeca kod koje imam časove po rasporedu utorkom, razočarana, nisu  očekivala da ću doći da održim ta dva časa, iako sam rekla. I smiješno mi, i pomalo žao. Mislim, lakše će mi proći ti sati do odlaska na aerodrom,  a i da ne gubim nastavu, valja nadoknaditi. U 10 h svi smo već na aerodromu Dubrave, sretni smo, nebo je vedro. Poletjet ćemo na vrijeme. 90% učenika prvi put „leti“. Gledam ih guraju se prema pasoškoj kontroli, simpatični su, kao da se boje da će ih neko u zadnji čas vratiti. Jedva čekaju da vide prijatelje koje stekoše prije mjesec dana. Priznaju, prošlo je brže nego što su mislili.

U avionu pjevamo, Mađarice, stjuardese  se smješkaju, dale su odobrenje. Lejla i Advija dobijaju pljesak, putnici traže još koju pjesmu. Zapitkuju, hvalimo se. „Idemo u Švedsku, predstavljamo školu, grad, domovinu!“

Nakon nešto više od dva sata slijećemo. Na aerodromu nas čeka divna, vitalna i topla Tifa Osmanbegović, u klubu Dukat cijeli odbor za doček. Znam, ne samo roditelji nego i nastavnice bosanskog, Tifine poznanice, donijele voće, kolače, nude sve. Plan nam je poznat, već slutimo, bit će nam super. Već pred klubom puno je dragih lica, i onih koji dolaziše u Tuzlu, ali i novih koja će nas osvojiti vrlo brzo - nije to samo predosjećaj. Sigurno je tako. Već prvo veče, atrakcija. Na geteburškom trgu doček iranske Nove godine, tradicionalno okupljanje Iranaca, prezentacija iranske kulture i specijaliteta. Fantastično.

18.mart. Srijeda.

U 9 h okupljanje na Centralnoj stanici u Geteborgu. Šalimo se i pitamo jesu li bacali kamenčiće za sobom poput Ivice i Marice jer će slijedećih jutara sami morati dolaziti iz različitih dijelova ogromnog Geteborga. Već smo sretni. Prvi susret je bio spontan, doček fantastičan, osjećamo se dobrodošlim. Oko nas kolorit. „Ovo se zove različitost“ konstatujemo zajedno. Oko nas desetine različitih nacija, ljudi različitog porijekla, cijeli svijet je u Geteborgu, tako nam se čini. Posjeta Prirodno-historijskom muzeju, zabavnom parku je pokazala da smo svi još uvijek djeca. Vrištah više od njih spuštajući se niz dobro uklizanu rosfrajnu trubu, neki veliki tobogan...djeci i to bi doživljaj. Podjetinjila im, inače stroga, profesorica. Zabavih se baš. Sve oko nas i svi ljudi su nam zanimljivi. Zanimljivi na svoj način. Ipak, već prvi dan i prve aktivnosti su nam pokazale da su Bosanci i Hercegovci izuzetno dobro etablirani i integrirani u društvo. Čini mi se više nego drugi narodi. Upoznajemo četiri divne Bosanke, atraktivne, ambiciozne, rade u uredu za obrazovanje odraslih. Još jedna Amela (Fifić), šalim se „Bez nas ništa“. Pričaju o svojim životima, poslu, ali na neposredan način šalju poruku da se učenjem, obrazovanjem postavljanjem jasnog i pravednog cilja može sve. Mislim djeca će biti nestrpljiva, reći će da nisu došli slušati predavanja, ipak pokazuju izuzetan interes i poštovanje prema domaćinima, pokazuju kulturu ponašanja i radoznalost. Ručak je bio manje uspješan. Poslužili su nam kus-kus i piletinu, „BEZ hljeba“, „moglo bi se jesti da ima hljeba, ovako ne može“ dolazi od stolova...hm, vratiše skoro sve, nama odraslim malo neprijatno, a i žao. Bojimo se, ostat će nam gledni. Slijedi nam kuglanje i druženje u Dukatu. Super je sve. Slušaju instrukcije, poštuju plan.

19. mart. Četvrtak.

Opet okupljanje na centralnoj. Imamo sreće s vremenom. Prilično je toplo za ovo doba godine i Skandinaviju. Pričaju doživljaje. Kao da su jedva čekali da se sastanu i ispričaju, takmiče ko ima bolji smještaj, koga domaćini više paze i ko se u koga zaljubio. Gledamo ih, mi odrasli, bez riječi i samo pogledom konstatujemo „Odlično, činimo pravu stvar“.  Prva aktivnost je posjeta birou za zapošljavanje. Podijeljena su nam mišljenja i osjećanja. Bilo bi mi žao da odu, da iz predavanja o poslovima u Švedskoj podgriju ideju o odlasku, s druge strane niko nema pravo tražiti da svoje živote predaju na milost i nemilost bezdušnika na vlasti. Baš tako, jer poslije 20 godina od okončanja rata vidim samo one koji grabe sebi. Osjetim, ljutnja je probuđena jutros jer pročitah tekst na internetu. Pratim šta se dešava u Tuzli, vele „opet izglasano povećanje naknada“...pitam se „Gdje je granica?“. Ipak, nakon predavanja, prisutna je druga emocija. Ponos. Dva uposlenika u Zavodu su Samir i Amela, Bosanci, šefovi odjela. Osnovna poruka je opet „Učite, obrazujte se. Cijeli život morate učiti. Imajte cilj. Volontirajte, radite i nagrada će doći bilo gdje da ste“. Sretna sam i zahvalna obome. Čestitah im. Djeca, vidim i čujem, osjećaju ponos. Naši zemljaci su upješni članovi švedske zajednice. Postavljaju odlična pitanja. Žele studirati, stavljaju do znanja da već sa svojih mladalačkih 16-17 ili 18 godina imaju ciljeve. Isto to znanje i zainteresiranost pokazaše na debati u Sprocentrumu (centru za jezike, gdje je jedna od rektorica naša Sevleta i gdje vodismo debatu o toleranciji i demokratiji), i naveče u observatoriju. Gurasmo se da što prije vidimo zvijezde. Bog nas nagradio, nebo je vedro. Nakon posmatranja, predavanje na engleskom. Jedva slušah odgovore susretljive Šveđanke. Jedva, jer me preplavi ponos, djeca odlično govore engleski, pitaju, slušaju. Još kad nam je rekla da odavno nije imala bolju grupu učenika u observatoriju, srce mi bi kao planeta Zemlja. Naša je ovo mladost. Budi sretna Bosno i Hercegovino. Imaš mnogo ambasadora bez portfelja koji mnogo više čine i rade od onih visokih plaća.

20. mart. Petak.

Toliko toga smo vidjeli. Toliko toga doživjeli da nam se čini da smo već mjesec dana tu. Naporno je. Stalno se brojima, brinemo jesu li gladni, jesu li svi stigli, čekamo da uđu i izađu iz tramvaja, autobusa, centra...“Samo da im vidimo leđa“. Trudim se i stalno obavještavati roditelje, kolege u Bosni. Hvala Bogu na drštvenim mrežama. Smijemo se „Nikad roditelji nisu više vremena proveli na facebooku nego ovih dana“. Mnogima je ovo prvi susret, tek otvoren profil. Dimenzija više ovog projekta. Kratka tura brodom je bila doživljaj, odličan prostor za poziranje na palubi, a i osjetismo pravi skandinavski vjetar, reže. Opet pjevamo. Niko nas „ne siječe pogledom“, smješkaju se. Opet predavanje. Nisu baš sretni. Bar nisu bili dok nas odrasle ne zamoliše da ih ostavimo i izađemo. Pripremasmo im zakusku, ubrzo nakon izlaska vele „super nam je“...pade mi kamen sa srca. Jedna Bratunčanka, Salkićka, radi u tom NBV-u, vidim po ophođenju drugih cijene je i opet mi milo. Naša Tifa, blista. Gledam je i divim joj se. Takva je da je svi vole. Svi su joj pružili ruku prijateljstva, ponudili pomoć, u prvi mah sigurno zbog nje same a onda i zbog naše djece. Ono što je poslije uslijedilo je  posjeta Gradskom muzeju. Eh, za to što vidjesmo treba mi knjiga, makar brošura. Umorna sam. Šta li nas sutra čeka, Nestrpljivija sam od djece.

21. mart. Subota.

Dugo su nam pričali o Universaumu. Poseban ZOO i zabavni park. Na krovu zgrade mutanti, šatori, dekice s motivima životinjskog krzna. Poigrah se kao dijete. Djeca. Tifa, Meliha, Alma, Arif svi smo podjetinjili. Srce mi igra, ne samo zbog sadržaja, više je to zbog naših domaćica. U pitanju su dvije djevojke, prekrasne, pozitivne i sretne. Tu su ispred Udruženja bh.omladine. Oni su ti koji su platili za nas ove (za naše prilike) užasno skupe ulaznice. Tu su, studiraju, članice su udruženja i bh. klubova. Jesu daleko od domovine, ali im Bosna u osmijehu titra. Vele, one su te koje su sretne jer su s nama. Izljubih ih.

Slijedilo je druženje u Dukatu. Ova noć je bila posebna. Toliko je emocija u zraku. Skoro stotinu Bosanaca i Hercegovaca je došlo na druženje u Dukat. Mirso, Rajfa, Adisa, Fatima, Senada, bračni parovi Kilim, Alukići i Begić...svi su na nogama. Moja Sanjanka, gospođa Kaltak, peče vafle. Puno je sitne djece. Skakuću, slušaju i upijaju svaku našu riječ. Pjevasmo im, pričasmo o bosanskom jeziku, domovini. Plaču i od dragosti i od žalosti. Odrecitovaše i pjesmu Tamo-ovamo. Uguših se u suzama. Ahmed, Meliha, Lejla, Advija pjevaju...Bože, divnu li djecu imamo. Ponos naš je svako od njih. Tifi je 64, ali kao da je 40. Lebdi između svih nas. 100 ljudi je tu i svi dijele istu emociju- bosnoljublje. Nešto se i sašaptavaju, ali ne mogu da dokučim šta. Dobismo majice koje je dizajnirao naš učenik, web-dizajner Azur Tabaković, u geteborgu su štampane. Divne su. Zahvalni smo Samiru Rajiću i Udruženju Djeca djeci.

Ponoć je, jedva rastavismo djecu. Vidim sapletene prste, neki se pozaljubljivaše. Karolina, Sara, Sabina, Frida, Kristina.. nisu Bosanke, ali kao da jesu, žele da budu. Sve mi je ovo divno. Tifa i ja nekako dopeljasmo do njenog stana. Nemamo snage da analiziramo dan, pogledasmo se, nešto joj rekoh, nije me čula a ja ne znam da ponovim. Umor je učinio svoje.

22.mart. Nedjelja. Kreativni dan.

Ko je rekao da je nedjelja neradni dan? Idemo tramvajem, pune su nam kese materijala. Pravit ćemo lutke, obilježit ćemo Svjetski dan lutkarstva, učiti o povijesti Bosne praveći makete stećaka, učit ćemo origami tehniku, zabaviti najmlađe. Svima nam je bitno da i te malene uključimo, da se druže sa nama, da nose Bosnu u srcu. Naša velika djeca su umorna, ali su tu, opet kao i do sada poštuju plan i upute. Čitam im umor na licima, grle se pozdravljaju, zovu se braćom i sestrama. Okupirah se poslom. Od silne želje da sve bude ok, da napravimo veliku maketu za KUD Dukat, da napravimo lutku za svako dijete, da ostavimo i nekei materijalni trag, zaboravih se pridignuti. Nakon četiri sata leđa me užasno bole. Jedna se uspravih. Vidjesmo predstavicu nastalu u tih par sati, održah mini predavanje o jeziku i stećcima. Upijaju svaku riječ, svaki njihov pogled mi izvlači bol iz leđa. Vele žao im što ne snimaše. Zahvaljuju oni nama, mi njima. Na kraju otkrismo o čemu se sašaptavalo noć prije. Rajfa, Tuzlanka porijeklom, u ime kluba bh. građana, svakom djetetu uruči kovertu. Sav prihod od ulaznica, prodaje sokova i vafli, podijelili su djeci. Vele, takva im je tradicija kada neko dođe iz Bosne. Čujem djecu raduju se tradiciji. Nikad se brže ne poredaše u pravilan red. Prijatno su iznenađeni, čude se, ali već znaju šta će sa tih 450 kruna (oko 100 KM), svi su nešto već vidjeli u gradu.

Popodne je bilo slobodno, neki su otišli u saunu, neki na bazen, trening, utakmicu...

Mi veliki večerasmo 3 puta. Svi nas zovu, žele da ugoste. Plakah na večeri kod Kristine Sjostrom. Uz sav ugođaj, kraljevski doček, krenu mi suza niz lice kad već pri ulasku prepoznah glas Himze Polovine. Kristina veli da ne zna i ne razumije riječi, ne zna o čemu pjeva, ali osjeća da je pjesma izuzena, emotivna i da pjevač izlijeva dušu svoju. Zagrlih je i pustih suze na njenom ramenu. Kod Kilima opet, pravo bosansko sijelo, kao da nismo 2200 km daleko. Eh...

23. mart. Ponedjeljak.

Ovaj dan mi je posebno bitan. U jednoj smo srednjoj školi. Profesor engleskog je dao zadaću učenicima da prouče historiju Bosne. Znam šta je internet, izvor informacija, ali i dezinformacija. Iskreno, nakon svih ovih predavanja i aktivnosti, i ne bojim se. Vidjeh našu djecu na djelu. Znam da će znati reći istinu o BiH. Sa svojim poznavanjem engleskog nikad nisam bila zadovoljna, učih ruski nekad, i u zavadi sam sa članovima i vremenima. Ipak upustih se u raspravu, trudih se da sa djecom gospodinu Mileru otklonim neke predrasude. Bi mi na kraju lakše kada me moja Tifa zagrli, poljubi i reče “Svaka ti čast, pravi si borac za Bosnu“. Pade mi kamen sa srca. Djeca su opet na nivou. Sretna sam, izazvasmo Rogera Millera da poželi doći u BiH, da se uvjeri u sve što rekosmo..., još kada nam rekoše da je učenica generacije za prošlu godinu bila Bosanka, narastoh još koji cantimetar. Pokušah da na izlasku, pomilujem svako naše dijete, da mu čestitam i ohrabrim. Već im čitam tugu na licima, slute brzi rastanak.

O posljednjoj večeri i rastanku ne mogu ni pisati niti želim. Suze, suze i suze. Ipak, po hiljadu puta zahvaljuju nama „velikima“, SHL-u, Njemačkoj ambasadi što im je to omogućila. Već gledaju termine povoljnih letova iz Tuzle. Traže od nas obećanje, da ćemo opet ovako, brzo, već slijedeće godine. Obećasmo.

24. mart. Utorak.

Rastanak, suze, pozdravljanja i opraštanja na svakom punktu, na svakim vratima. U avionu mi srce pucalo. Bi mi drago kada su pospali. Jedino su tad oči presahle, do tada se nijeme suze slivahu niz većinu njihovih lica. Vidim Arif zaspao, lahnulo i njemu. Alma je naprijed, spava. Konačno opušteni. Vraćamo ih žive i zdrave. Ja i dalje u grču, čekam da sletimo, takva sam, ne bojim se slijetanja ali gledam ih, razgovaram i tješim. Zabavljamo se fotografisanjem njihovih lica i mislimo na suzna lica koja ostavimo na aerodromu.

Jedna misao me ipak ne napušta. Mi smo ambasadori, mi i oni Bosanci i Hercegovci koji tamo žive, mi bez portfelja, bez službenih automobila, besplatnih troškova...MI.